Na terasi Galerije umjetnina u utorak popodne se, u sklopu FMFS-a, održala tribina Zajedno kontra barijera na kojoj su sudjelovali Ivan Bogdanović, Eldis Mujarić, Senka Mrkonjić i Nikola Erceg.
Nažalost, javne institucije i političari koji bi mogli nešto poduzeti da se barijere ruše nisu se odlučili pridružiti tribini.
Okupljene je pozdravila Ada Reić iz udruge Prijatelj, koja je objasnila da je tribina nastavak prošlogodišnje akcije Nema invalida u Splitu, koju je Prijatelj organizirao povodom Međunarodnog dana mladih. – Tom smo akcijom željeli doprijeti do ljudi koje nije briga, koji svakodnevno okreću glavu – istaknula je Ada i zaključila da je provokacija očito najbolji način da se stavi fokus na probleme sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom. – Nema invalida u Splitu? Evo, ima ih – poentirala je Ada.
Kroz opušteni razgovor gosti su, između ostalog, ukazali na neke jednostavno uklonjive barijere sa kojima se svakodnevno susreću. – Ljudi misle da su kosine na pješačkim prijelazima riješene ali na svakom ima skala – upozorio je Eldis, a Senka je dodala kako će se, kada se ulica prilagodi osobama u kolicima, olakšati i slabo i teško pokretnima te majkama sa djecom. Ivan je dodao da smatra čudnim što se po gradu ne postavljaju zvučni semafori. – Na nekim mjestima su prilikom rekonstrukcije uklonjeni a nisu vraćeni – istaknuo je Ivan.
Nikola se osvrnuo, kroz svoje iskustvo rada s kvadriplegičarima u udruzi spinalno ozlijeđenih, na neadekvatan odnos države prema osobama s invaliditetom. –Zaposlilo sam se kao psiholog, na pola radnog vremena, i to odmah nakon fakulteta – objasnio je i dodao da je u tom području potrebna temeljita promjena i bolje ulaganje sredstava. – Ljudi su fokusirani na ono što ne mogu, a ne na ono što mogu učiniti, i nema nekoga tko bi im to mogao osvijestiti – upozorio je Nikola, a Senka je navela podatak da je program dodjele osobnih asistenata, koji umnogome pomažu socijalizaciji, zapeo na financiranju.
Istaknula je s druge strane da se, prema njenom iskustvu, sve više osoba sa invaliditetom uključuje u svijet rada, i predrasuda prema kojima su sve osobe sa invaliditetom nemoćne i pripadaju sustavu socijalne skrbi sve je manje.
– Najveća predrasuda je da osobe sa invaliditetom trebaju biti jedinstvene. Predrasuda je da osobe sa invaliditetom nemaju predrasuda – naglasio je Ivan, dok je Eldis naveo primjer osoba koje mu se nastave obraćati kao djetetu i nakon što objasni da je diplomirao. – Ljudima se ne da razmišljat, zadrže se na tom dojmu od prvih par minuta... Ako je nešto drugačije, ne znači da je lošije – rekao je, a Senka je dodala da je lakše rušiti arhitektonske barijere nego barijere u glavama.
Nikola je istaknuo da je sve manje hostilnih predrasuda, ali postoje implicitne predrasude koje nisu ni osviještene ali su duboko ukorijenjene. – Da bi se takve predrasude isključile potreban je česti kontakt – smatra on, a Ivan je dodao kako je dobio više upita od mladih što je to bijeli štap, nego od starijih osoba.
U skladu s tematikom filma koji je slijedio u večernjem dijelu programa, dotaknuli su se i putovanja. – Nema pretjerane filozofije – oslanjate se na slučajne prolaznike i snalazite se s raznoraznim taksistima. Za izlazak u Splitu prepostavka je da ne ideš sam, ali ako ti se baš ide i nemaš s kime, i zaštitar će ti pomoći ući – prepričao je Edo i dodao da nema negativnih iskustava.
Prisjetio se kako je na ekskurziji otkrio da dvorac Schönbrunn, koji je na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine, ima ugrađen – lift, a Senka se nadovezala sa svojim iskustvom u Rimu, gradu čijim kulturnih spomenicima osobe u kolicima bez problema pristupaju zahvaljujući čeličnim rampama. – Mi znamo imati negativan stav, nije u nas sve najgore – upozorio je Ivan i naveo primjer svjetskih sveučilišta u kojima slijepim osobama asistenti čitaju tekstove umijesto da im se prilagode ekrani.
Kao pozitivan primjer Senka je navela pristupačnost splitskih plaža za invalide, a Vesna Maksimović iz Upravnog odjela za socijalnu skrb Grada Splita dodala je da je Split jedini grad na čijim je stranicama istaknuta mapa pristupačnosti. – Kada se gradi neka nova zgrada, da li bi se moglo pozvati osobe sa nekim oštećenjima da testiraju koliko je ta zgrada stvarno prilagođena – predložio je Eldis i naveo uspješnu suradnju za vrijeme izgradnje nove zgrade FESB-a čiji je student bio, kada su ga pozvali da pogleda nacrte i predloži izmjene.
Svi su zaključili da se neke barijere uklanjaju, ali se promjene događaju polako.
– Dok se veći broj osoba sa invaliditetom ne uključi i ne počme boriti za sebe, neće biti bolje – zaključio je Ivan.
